"Da si štica, a ja blanja

  blanjao big te svakog dana"

"Mala moja, ja'nje moje malo,

  od tebe se ne obidovalo

  Nit’ se gaća na te driješalo"

"Oj guslaru, guslaj malo,

  nešto mi se raskišalo!

  Rekoh li ti crna drugo,

  Kad popijem guslam dugo!"

Zatim nekoliko patriotskih pjesama koje govore o pojedinim toponimima u Poborskoj državi.

"Sinoć su mi bijeli bravi,                                          

  za Rujiški Vrh ostali"                                            

"Oko Koša Sekulina

  čuva Vele Lipovina"

Na prvi pogled bi se moglo reći da se ove pjesme ne razlikuju od takozvanih svatovskih pjesama i ojkalica susjednih naroda, ali dubinom misli i izraza, jezgrovitošću jezika, filozofskim nabojem, dolazimo do spoznaje da su ove pjesme odraz Poborske duše i jezika i da nemaju nikakve veze sa klasičnom Srpskom književnošću. I ne samo Srpskom nego nijednom do sada zabilježenom književnošću. Svaki slušalac zanijemi pred ljepotom jezika, pred načinom kazivanja Poborske poezije koja pogadja naša čula i najtananija osjećanja.

Na kojem se jeziku može u jednoj rečenici svesti cijeli život.

Na kojem se jeziku mogu u jednoj rečenici navesti sva strahovanja, sve ljubavi, nepostojnost, zamišljenost nad zemaljskom prolaznošću...........?

Ni na jednom drugom, sem Poborskom.

Kao primjer ćemo navesti sledeći stih:

"Koliko mi ovudijen,

  prodje dana zaludnjijeg?!"

Dalje nećemo komentarisati ni uzvičnik, ni znak pitanja, nego ćemo samo napomenuti da se na izvornom Poborskom jeziku, ta dva znaka osjećaju u svakom stihu.

Zatim stihovi koji govore o trajnim vrednostima, koji preziru materijalna dobra i govoreći o skromnosti govore istodobno o najbitnijoj Poborskoj osobini, o umjerenosti u svemu zemaljskom.

"Ja big moga dovijeka

  kačamaka i mlijeka"

Poborima se ne moze prebaciti da nemaju osjećaj i za svoje susjede. Dok se susjedna Slovenska plemena svadjaju oko nebitnih istorijskih činjenica, Pobori su u svoju poeziju uplitali ljubav prema svojim susjedima:

"Što me majko vuče želja

  na Grbaljskih pet-šest sela:

  Dub, Sutvaru, Nalježiće

  Pelinovo i Šišiće

  Menzaline, Goroviće,

  Prijerade i Bratešiće.

  Na Kraljev Do pod Ublinu

  Lastvu i Kukaljevinu"

"Što me majko vuče želja

  na Njeguška dva-tri sela :

  Na Žanjev Do i Kopito

   a na Vrbu osobito.

  Na Dugi Do i Čavore

  na Zalaze i Majstore"

"Dje najprije zora sviće

  pod Ćukov Krš na Brajiće,

  a otolen ispod Jeve,

  dok probudi Uglješiće,

  pa se spušta niz Mrtvicu

  u pitomne Paštroviće."

Ali i pored velike ljubavi i poštovanja, koje Pobori osjećaju prema svojim susjedima, u svojoj neprevazidjenoj poeziji Pobori naglašavaju vezanost za svoja vjekovna ognjišta i pjesmom dokazuju da, i pored sve ljepote u okruženju, Pobori ostaju  vjerni svom autohtonom porijeklu:

"Mila majko ukopaj me

   a u Grbalj ne udaj me.

   Da ti ćeram na magarce

   pamidore i krastavce

   i da moram o ponoći

   na Kotorsku pjacu doći".

Poslije čitanja ove stranice, možda se nametne utisak da su autohtoni i autokefalni Pobori pisali samo dubokomisaone pjesme. Da nijesu imali smisla za ljepotu svakodnevnice i uživanju u tome.

Tu tvrdnju možemo pobiti navodjenjem stihova Poborske pjesme "Oda Nikšićkom pivu".

"Vazda si mi mila bila,

  žuta boco od po kila"

Ili metaforičnom, opšteprihvaćenom narodnom Poborskom autohtonom pjesmom:

"Oj da mi je piti "vode",

   što lozove grane rode"

I na kraju kao poklon posjetiocima ovog sajta i tekst Poborske najpopularnije pjesme, pjesme koja je skoro prihvaćena kao poborska himna, i koja se uči zajedno sa prvim koracima:

"Djede mi se suturao,

  kami, kami.

  Niz visoku papratinu,

  kami, kami i dva leda.

  Poborčica bob sadila

  kami, kami

  u duboku kozju stopu

  kami, kami i dva leda.

  Djevojka se krivo klela,

  kami, kami.

  Da se neće udavati,

  kami, kami i dva leda.

  Prevari se, udade se,

  kami, kami,

  kami, kami

  Oj, i dva leda”