Istorija Poborske
                                    države seže daleko u prošlost a prvi put se pojavljuje u pismenoj formi za vrijeme stare
                                    Grčke.
                                     
                                    Za Pobore se sve
                                    do sada pretpostavljalo da su isto narod indoevropskog porijekla, mada se  je
                                    u zadnje vrijeme demokratizacijom nauke, došlo do spoznaje da su Pobori autohtoni narod na ovim
                                    prostorima i da su mnogo duže prisutni nego sto se vjerovalo. To bi trebalo da bude još
                                    jedan zadatak PANU-a, naime da ovu tvrdnju dokaže ili obori. Napokon
                                    da se steknu svi uslovi da se jednom zauvijek rascrnogorčimo, rasrbimo,  i da se vratimo svojim korijenima i svojoj kulturi.
                                     
                                    Za Pobore se
                                    zna da su bili nastanjeni još
                                    i Neolitu i za to imamo dosta dokaza, kao što su razne pećine koje su tu korištene
                                    kao prebivališta, i ostaci kamenih oružja i orudja, jer se tada i u Poborima javljaju  prva naselja.
                                     
                                    U svakom slučaju
                                    Pobori su doživjeli procvat za vrijeme Alekse Filipovog, koji se kasnije nazvao Aleksandar Makedonski Veliki,
                                    da bi kao i mnogi Pobori poslije njega, napustio rodnu grudu i otišao da oslobadja braću
                                    po Persiji i čak do Indije. Tako i ne sluteći udario temelje Nesvrstanom pokretu koji
                                    ce par hiljada godina kasnije jedan Zagorac, porijeklom Kuč, tako dobro razraditi i proširiti.
                                    Što je vrlo interesantno, a
                                    široj javnosti nepoznato je i to da još uvijek postoje toponimi u
                                    Poborima koji služe kao neoboriv dokaz, da je Aleksandar Makedonski  Pobor i da se je cijeli, svoj rano ugašeni život, osjećao Poborom.
                                     
                                    Tako dakle još
                                    u Poborima postoji Aleksin Dolac, pošto je tu u blizini rodjen i na tom dolcu
                                    je prohodao. Kao čvrst dokaz za to postoji jos uvijek i Filipova Lazina, gdje je njegov
                                    otac Filip proveo dobar dio svoje mladosti i gdje se pripremao sa sve ono što je poslije postao. Sve ove, jasne kao dan, činjenice
                                    nijesu se do sada pojavljivale u javnosti, niti ćete igdje naci čak
                                    i pominjanje istih. 
                                     
                                    Što je još interesantnije je
                                    i to da su njegovo savremenici zabilježili da je Aleksandar Veliki "znao govoriti
                                    nekim čudnim i nerazumljivim jezikom",  što se može
                                    uzeti kao dokaz da je on u stvari Pobor, jer se još nije rodio Grk, koji Poborski jezik može razumjeti. A Demosten ga naziva i varvarom.
                                     
                                    U neku ruku
                                    je tužno i tragično da ovakve neoborive istorijske činjenice budu štampane
                                    tek ove godine i da su Pobori hiljadama godina morali ćutati o svom porijeklu. 
                                    Ili što reći
                                    o prećutkivanju činjenice da je Aleksandar Veliki, čuveni
                                    Gordijev čvor, presjekao kosijerom. To je činjenica preko koje se prelazilo, jer je
                                    normalno da bi onda svako znao da je on Pobor.
                                     
                                    Ali to više govori o netoleranciji
                                    naših porobljivača
                                    nego o Poborima. O Poborima  to može samo reći
                                    da su jedan izuzetno žilav narod, narod koji je kroz istoriju bio spreman na sva odricanja
                                    samo da bi uspio da sačuva svoju autohtonost i autokefalnost.
                                     
                                    Iako nije od
                                    velike važnosti za istoriju ljudskog roda, bitno je napomenuti da je vučica
                                    koja je zadojila Romula i Rema svoj kraj našla u Poborima. 
                                    To se u stvari
                                    desilo tako što
                                    su Poborski lovci u to vrijeme perili gvozdja i pružala i tako se ta vučica,
                                    simbol "prvog Rima", uhvatila u gvoždja. To je Rimljanima dalo povoda da Poborski
                                    narod porobe, jer tu uvredu nijesu mogli podnositi. 
                                    Tako u Poborima
                                    postoji još uvijek izreka kad se neko mnogo ljuti i viče " Što
                                    graješ , nijesi se u gvoždja uvatio!", čime
                                    se još uvijek podvalači koliko su Rimljani bili ljuti na Pobore,
                                    i zašto su bili tako  nemilosrdni porobljivači.
                                     
                                    Poslije pada
                                    ovih prostora pod Rimljansku okupaciju , okupator sve čini da Poborsku kulturu prisvoji ili uništi , tako da
                                    Pobori ulaze u eru robovanja i totalne izolacije na medjunarodnom planu.