Make your own free website on Tripod.com

POBORSKA AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI

Istorija poslije Hrista
Home
Uvod
Geografija, klima i hidrografija
Istorija
Kultura i religija
Privreda i saobracaj
Knjizevnost
Kulinarstvo
Osnivacka Skupstina P. A. N. U.
Plan i program P.A.N.U.
Apel buducim akademicima
Linkovi
Recnik autohtonijeh rijeci i izraza

grbpanu.gif

Kao i za cijelo čovječanstvo tako je i za Pobore, rodjenje Isusa Hrista bilo od najviše važnosti.

 

S novom vjerom i sa novim saznanjima bilo je lakše podnositi Rimljansku okupaciju koja je bila naročito okrutna.Ta okrutnost je bila više izraz mržnje i ljubomore jer su porobljivači bili impresionirani Poborskom kulturom i naukom i pokušali su sve da bi je uništili.

 

Nekako u to vrijeme se javlja i potreba da se osnuje Poborska Pravoslavna crkva koja bi štitila religijske, kulturne i etničke vrijednosti Poborskog naroda. Dakle puno prije cijepanja Hrišćanske crkve na Rimokatoličku i Pravoslavnu, Pobori su imali svoju Pravoslavnu crkvu isto kao Armeni ili Kopti. Ne samo da je bila jedna od prvih Crkava nego je Poborska Pravoslavna Autokefalna Crkva (u daljem tekstu PPAC) bila i vrlo demokratska po svojoj strukturi tako da nikada u njenoj dugoj istoriji nije dolazilo do jeresi i šizme.

 

Tako je široj javnosti nepoznato da su Pobori bili ti koji su pravoslavlje raširili u tadašnjoj Vizantiji, a ne obrnuto.To je dokaz koliko je istorija ljudskog roda u stvari istorija nasilja i zločina, jer iako kulturno i duhovno superiorniji od svojih okupatora, Pobori su uvijek bili okupirani, jer "sila Boga ne moli".

 

Dok su bili pod Vizantijskom okupacijom, Poborima je, kao jednom vrlo demokratskom narodu, smetalo ispreplitanje crkovnog i svjetovnog, autokratija, intelektualno cjepidlačenje i sve karakteristike po kojima se riječ Vizantizam i danas prepoznaje, i nijesu imali osjećaj za takav način upravljanja. Zato su htjeli da iskoriste svoje pravo na samoopredjeljenje i otcjepljenje ali Vizantija je bila vojno jača  i vjekovi robovanja su se nastavili. Iako su dakle Vizantiji donijeli Hrišćanstvo, bili su totalno obespravljenji pod  Vizantijskom okupacijom.

Iz tog vremena su uništeni svi istorijski izvori o Poborima i tako ostaje do 1333. poslije Hrista, kad se u Kotorskom arhivu  prvi put pominje Poborsko ime i to kao prezime Poborović. Samo to pominjanje i lažnu toleranciju treba dovesti u vezu sa reformama koje su tadašnji Srpski vlastodršci pokušali provesti.

 

Srpskog osvajača su okolni slovenski narodi prihvatili kao oslobodiaoca, ali je za Pobore to značilo samo da je Kurta zamijenio Murtu, kako bi se akademski mogli izraziti. Tu počinje i prvi pokušaj da se Pobori posrbe jer su Nemanjići i kasnije velikosmedervski okupatori iz kuće Brankovića, htjeli da prisvoje sve Poborske kulturne i naučne vrijednosti. Tako je Djuradj Smederevac i ogradio grad Djurdjevac na granici izmedju Gornjih i Donjih Pobora da bi ih lakše držao na oku.

Upravo u momentu kad su Pobori slavili odlazak velikosmedervskih okupatora i rušenje grada Djurdjevca, simbola Despota Djurdja Brankovića, nijesu ni slutili da ce novi Mletački okupator biti još gori od Srpskog.

 

Od 1422 godine, Pobori su dakle pod okupacijom Mletačke republike koja im nije priznavala pravo ni na jezik ni na crkvu niti čak pravo na samoopredjeljenje.

 

Tada isto nastaje period dvovlašća tako da su Pobori prisvajani od susjednih Crnogorskih plemena na jednoj strani i Mletačke republike na drugoj. To prestaje 1686. godine kad se Pobori de fakto nalaze samo pod Mletačkom okupacijom a od 1718. godine i de jure.

 

Mrak koji je u Poborima nastao i trajao  Mletačkom okupacijom, i nije nestao ni kad je početkom XIX vijeka Poborska država pala u kratkotrajno Francusko ropstvo.

 

Francuzi su pokušali donijeti i udomaćiti svoje kulturne i političke vrednosti, ali Poborski narod je bio isuvise tradicionalan, bogobojažljiv i autohton da bi mogao prihvatiti  vrijednosti Francuske republike, s njihovim republikanskim i Korzikanskim carem, koji je u to vrijeme služio kao primjer nemoralnosti i otpadništva od crkve. Pošto se i cijela Evropa u to vrijeme gadila od Francuskog nemorala i republikanstva, normalno je bilo očekivati da ce se i Pobori, kao zvijezda vodilja Evropske kulture, pridružiti tim civilizovanim zemljama.

 

Velika nada je polagana u Austro-Ugarsku monarhiju, koja je imala na čelu Apostolskog Cara i Kralja i koja je uzela na sebe obavezu da štiti sve Evropske i hrišćanske vrednosti. Medjutim i to je bilo kratkog daha, jer je Carsko-kraljevska vlada brzo uvidjela da pred sobom ima jednu superiornu kulturu, koja je mogla pomračiti slavu svih Evropskih država pa je i teror nove vlasti bio još jači nego u vrijeme Mletačke ili Velikosmederevske okupacije. Da bi Poborsku okupaciju učinili jos težom Carsko-kraljevska vlada kupuje od Petra II Petrovića Njegoša, manastir Stanjeviće i pretvara ga u utvrdjenje. Samim tim je otežana borba Pobora za njihovu nezavisnost.

 

Pobori su pokušavali više puta da se oslobode K.und K. okupacije ali im je to najbolje pošlo za rukom 1869. godine u takozvanom Bokeljskom ustanku, mada je to u stvari bio Poborski ustanak, koji je bio u isti vrijeme kad i ustanak susjedih naroda. Vrijedno je istaći da su Pobori kao autohtoni narod, jedini imali uspjeha u tom ustanku i vrlo važno napomenuti da su Stanjeviće zauzeli uz pomoć jedne žene. (Vidi Uticaj žene u društvu).

 

Naime, Stana Jokanova Šofran (rodjena Bevenja) je bila zadužena da Austijskoj vojsci donosi poštu i provijant.

Dogovor je bio, kad straža Stani otvori vrata, da Pobori, sakriveni ispod medja okolnih dolčeva i u šipražju  brzo upadnu unutra.

Kad je Stana pitala stražare da joj otvore vrata, oni su primjetili da je ona  uzbudjena i da se neuobičajeno ponaša. Njihova diskusija je Poborskom stenografijom zabilježena:

 

„ Mali, otvori mi vrata, dja’o te raščepio!”

 

„Što je Stana, što si se uzvrćela ka da si na sugreb ugazila?”

 

“Pušti me s mirom dja’o ti večeru obrivao. A što mi je?    Ništa, dja’o mi je crni!”

 

Stražari su ipak shvatili da je situacija neuobičajena jer je Stana bila tiha žena, koja nije toliko "djavolisala", pa su htjeli da zatvore poluotvorena vrata ali je već bilo kasno.    

 

Poborski ustanici, pod komandom Djura Djakonova Zeca i Djura Radova Kneževića, su to iskoristili i istovremeno kad i ona, ušli u tvrdjavu i munjevito zauzeli prizemlje. Kad je vojska na gornjem spratu vidjela klasno i etnički svjesne Pobore, predala se poslije kratkotrajnih borbi. Tom prilikom je, pred očima svoje supruge, ubijen i komandant utvrdjenja.

 

Kako navodi Mitrofan Ban, Niko Djakonov Zec se uselio u odaje komandanta tvrdjave i tu živio do ponovnog zauzeća tvrdjave od strane Austrijanaca. 

Treba napomenuti da je isti u manastiru i prije prodaje manastira Austriji, živio u njemu.  

 

Pobori su zarobljenu vojsku i porodicu ubijenog komandanta poslali za Budvu, a otetim topovima su, uz pomoć Crnogorskog vojvode Maša Vrbice, pokušali i da bombarduju Budvu. Ali, to im nije uspjelo, jer su granate završavale na pola puta do Budve, to jest na liniji Pod Kastio-Grebeni-Lijepa Ledina-Cinca-Bijele Trave.

 

Kad je Austrijancima stiglo pojačanje onda je došlo do represalija i etničkog čišćenja. Austrijska vojska je uzela i dosta taoca iz svih Budvanskih sela.

 

Interesantan je slučaj Joka Perova Borete koji je  nevjerovatno ličio na Joka Tomova Kneževića, ubicu komandanta Stanjevića, jer su bili u srodstvu preko Djakonovića. Udovica komandanta Stanjevića, koja je prisustvovala ubistvu, je pokazala na Boretu da joj je ubio muža i isti je odmah za kaznu obješen. Nije pomoglo dokazivanje da optuženi nije bio niti je mogao biti učesnik u ustanku.

 

Poslije povratka Austrijske vojske u Pobore, odnosno ponovne okupacije Pobora, ogromna većina stanovništva je bila prinudjena da prebjegne u Crnu Goru. Kako je bilo puno djece i nejači prijetila je opasnost da Austrijska potjera zatvori Austrijsko-Crnogorsku  granicu i da onemogući bjekstvo Poborima.

 

Medjutim vrlo vještim taktičkim nastupom Njeguškog barjaktara Ilije Stankova Kustudije sa Majstora,  Austrijska vojska je zbunjeno čekala da izbjeglice predju granicu.

Naime, on je istrčao pred Austrijskom potjerom i pobivši Crnogorski barjak zaprijetio im da se vrate jer su ušli u Crnogorsku teritoriju. Dok je odgovorni oficir provjeravao na karti tačnost navoda i odredjivao graničnu liniju, Poborske izbjeglice su vec prešle Torijun i Pasju Ploču i zaista prešli crnogorsku granicu.

 

Ovim potezom je Ilija Kustudija zadužio Poborski narod dok je vijeka i svijeta i postavio temelje dobrosusjedskih odnosa dva autohtona i autokefalna naroda, naime Pobora i Njeguša.

 

Poborske izbjeglice su u Crnoj Gori, koja je u to vrijeme bila puna izbjeglog naroda, ostali nekoliko godina, a Pobori dorasli oružju su masovno učestvovali u oslobodilačkim ratovima Crne Gore.

 

Po zauzeću Nikšića i primorskih gradova Bara i Ulcinja, knjaz Nikola im je poklonio zemlju u Glibavcu kod Nikšića, gdje su otišli zajedno sa, izmedju ostalih, dijelom njeguškog bratstva Kustudija sa Majstora.  Poslije godinu dana Kustudije (u medjuvremenu Kustudići) riješe da ostanu, a Pobori se vratiše na Cetinje i  izjaviše knjazu da će radije da se vrate u Austriju (u Pobore) nego da se smrzavaju po  Hercegovačkim brdima. Poslije ljutitih pitanja knjaza Nikole a gdje bi oni htjeli, Pobori uzvrate da mjesto i nije toliko bitno ali samo da se vidi more.

 

„A kad bi mogli birati, mi bi gospodaru, najradije u Ulcinj”.

 

„Ajte onda, moji Pobori u Ulcinj, dabogda se tamo svi poturčili”.

 

Jedan dio bratstva Kapisoda ostane na Cetinje i dobiju zemlju i kuće na Grudu a ostali Pobori se nastane u Ulcinjskom naselju Meteriz. U Ulcinju su nastanjeni predstavnici skoro svih Poborskih bratstava, a bratstva Bevenja i Čarmak su tom prilikom kompletna iseljena iz Pobora.

 

Naravno da su svu slavu autohtonog Poborskog naroda pokušali da preuzmu susjedni Slovenski narodi ili kasniji okupatori, ali to im nije prvi put.

 

Tako su se pojavljivali i pojavljuju razni ustanici iz susjednih plemena koji su po vlastitom priznanju puno pomogli Pobore pa su se čak pojavila i dva ustanika koji su, po tvrdjenju njihovih potomaka, ubili komandanta utvrdjenja.

 

No, bilo kako bilo, i ovdje je umjesna Poborska izreka:

„ Pobjeda ima stotinu očeva a poraz je obično siroče!”

 

 

 Nova istorija

 

Kao što je gore navedeno, Crnogorski knjaz Nikola je svim tim ustanicima, ili kako su ih tada zvali Ustaše, dao zemlju  u naselju Meteriz u Ulcinju.To je u stvari bio jedan izuzetno dobar pokušaj da se Pobori pocrnogorče i posrbe.

 

Medjutim, Pobori su jos uvijek, na žalost svih okupatora, ostali Pobori. I to ne bilo kakvi, nego čisti, stoposto, autohtoni, suvereni, nezavisni, demokratski i autokefalni narod, sa svim organizacijama i institucijama koje jedan suvereni narod ima.

 

Kad je Austro-Ugarska monarhija objavila rat Srbiji, i kad je i Crna Gora krenula u rat za  "spas Srpstva i Jugoslovenstva", Pobori su mahom odlučili, da  pomažući te dvije države, pomognu i sebi i tako se jednom zauvijek oslobode i vrate se svojoj državnosti i kulturi.

 

Medjutim  kapitulacijom Centralnih sila Pobori su, nekorektnom političkom  igrom Francuskog, Engleskog i Srpskog saveznika, anektirani od novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i usli u tu tvorevinu kao Srpske zemlje. Bez rezultata su ostali svi pokušaji da se nova država nazove Kraljevina Srba, Hrvata, Slovenaca i Pobora, odnosno kasnije da se osnuje Poborska Banovina.

Kao i hiljadama godina prije toga Pobori su opet potpali pod tudju upravu i bili porobljeni.

 

Nadali su se da će, pristupajući zabranjenoj Komunističkoj partiji,  život nove države biti vrlo kratak i tako su masovno pristupili radničkom pokretu.

 

Ali i ta karta na koju su zaigrali pokazale se neuspješna. Naime Pobori su zaboravili da je za Komunistički pokret, odrednica "Klasno" bila mnogo važnije od "Nacionalnog", i opet se Poborski narod morao odricato od svog autohtonog nacionalnog osjećaja i izgubiti se u vodama internacionalizma.

nepr.jpg

Prokanadur P.A.N.U.-a