Velika nada je polagana u Austro-Ugarsku monarhiju, koja je imala na čelu Apostolskog Cara i Kralja i koja je uzela na sebe obavezu da štiti sve Evropske i hrišćanske vrednosti. Medjutim i to je bilo kratkog daha, jer je Carsko-kraljevska vlada brzo uvidjela da pred sobom ima jednu superiornu kulturu, koja je mogla pomračiti slavu svih Evropskih država pa je i teror nove vlasti bio još jači nego u vrijeme Mletačke ili Velikosmederevske okupacije. Da bi Poborsku okupaciju učinili jos težom Carsko-kraljevska vlada kupuje od Petra II Petrovića Njegoša, manastir Stanjeviće i pretvara ga u utvrdjenje. Samim tim je otežana borba Pobora za njihovu nezavisnost.

Pobori su pokušavali više puta da se oslobode K.und K. okupacije ali im je to najbolje pošlo za rukom 1869. godine u takozvanom Bokeljskom ustanku, mada je to u stvari bio Poborski ustanak, koji je bio u isti vrijeme kad i ustanak susjedih naroda. Vrijedno je istaći da su Pobori kao autohtoni narod, jedini imali uspjeha u tom ustanku i vrlo važno napomenuti da su Stanjeviće zauzeli uz pomoć jedne žene. (Vidi Uticaj žene u društvu).

Naime, Stana Jokanova Šofran (rodjena Bevenja) je bila zadužena da Austijskoj vojsci donosi poštu i provijant.

Dogovor je bio, kad straža Stani otvori vrata, da Pobori, sakriveni ispod medja okolnih dolčeva i u šipražju  brzo upadnu unutra.

Kad je Stana pitala stražare da joj otvore vrata, oni su primjetili da je ona  uzbudjena i da se neuobičajeno ponaša. Njihova diskusija je Poborskom stenografijom zabilježena:

„ Mali, otvori mi vrata, dja’o te raščepio!”

„Što je Stana, što si se uzvrćela ka da si na sugreb ugazila?”

“Pušti me s mirom dja’o ti večeru obrivao. A što mi je?    Ništa, dja’o mi je crni!”

Stražari su ipak shvatili da je situacija neuobičajena jer je Stana bila tiha žena, koja nije toliko "djavolisala", pa su htjeli da zatvore poluotvorena vrata ali je već bilo kasno.    

Poborski ustanici, pod komandom Djura Djakonova Zeca i Djura Radova Kneževića, su to iskoristili i istovremeno kad i ona, ušli u tvrdjavu i munjevito zauzeli prizemlje. Kad je vojska na gornjem spratu vidjela klasno i etnički svjesne Pobore, predala se poslije kratkotrajnih borbi. Tom prilikom je, pred očima svoje supruge, ubijen i komandant utvrdjenja.

Kako navodi Mitrofan Ban, Niko Djakonov Zec se uselio u odaje komandanta tvrdjave i tu živio do ponovnog zauzeća tvrdjave od strane Austrijanaca. 

Treba napomenuti da je isti u manastiru i prije prodaje manastira Austriji, živio u njemu.  

Pobori su zarobljenu vojsku i porodicu ubijenog komandanta poslali za Budvu, a otetim topovima su, uz pomoć Crnogorskog vojvode Maša Vrbice, pokušali i da bombarduju Budvu. Ali, to im nije uspjelo, jer su granate završavale na pola puta do Budve, to jest na liniji Pod Kastio-Grebeni-Lijepa Ledina-Cinca-Bijele Trave.

Kad je Austrijancima stiglo pojačanje onda je došlo do represalija i etničkog čišćenja. Austrijska vojska je uzela i dosta taoca iz svih Budvanskih sela.

Interesantan je slučaj Joka Perova Borete koji je  nevjerovatno ličio na Joka Tomova Kneževića, ubicu komandanta Stanjevića, jer su bili u srodstvu preko Djakonovića. Udovica komandanta Stanjevića, koja je prisustvovala ubistvu, je pokazala na Boretu da joj je ubio muža i isti je odmah za kaznu obješen. Nije pomoglo dokazivanje da optuženi nije bio niti je mogao biti učesnik u ustanku.

Poslije povratka Austrijske vojske u Pobore, odnosno ponovne okupacije Pobora, ogromna većina stanovništva je bila prinudjena da prebjegne u Crnu Goru. Kako je bilo puno djece i nejači prijetila je opasnost da Austrijska potjera zatvori Austrijsko-Crnogorsku  granicu i da onemogući bjekstvo Poborima.

Medjutim vrlo vještim taktičkim nastupom Njeguškog barjaktara Ilije Stankova Kustudije sa Majstora,  Austrijska vojska je zbunjeno čekala da izbjeglice predju granicu.

Naime, on je istrčao pred Austrijskom potjerom i pobivši Crnogorski barjak zaprijetio im da se vrate jer su ušli u Crnogorsku teritoriju. Dok je odgovorni oficir provjeravao na karti tačnost navoda i odredjivao graničnu liniju, Poborske izbjeglice su vec prešle Torijun i Pasju Ploču i zaista prešli crnogorsku granicu.

Ovim potezom je Ilija Kustudija zadužio Poborski narod dok je vijeka i svijeta i postavio temelje dobrosusjedskih odnosa dva autohtona i autokefalna naroda, naime Pobora i Njeguša.

Poborske izbjeglice su u Crnoj Gori, koja je u to vrijeme bila puna izbjeglog naroda, ostali nekoliko godina, a Pobori dorasli oružju su masovno učestvovali u oslobodilačkim ratovima Crne Gore.

Po zauzeću Nikšića i primorskih gradova Bara i Ulcinja, knjaz Nikola im je poklonio zemlju u Glibavcu kod Nikšića, gdje su otišli zajedno sa, izmedju ostalih, dijelom njeguškog bratstva Kustudija sa Majstora.  Poslije godinu dana Kustudije (u medjuvremenu Kustudići) riješe da ostanu, a Pobori se vratiše na Cetinje i  izjaviše knjazu da će radije da se vrate u Austriju (u Pobore) nego da se smrzavaju po  Hercegovačkim brdima. Poslije ljutitih pitanja knjaza Nikole a gdje bi oni htjeli, Pobori uzvrate da mjesto i nije toliko bitno ali samo da se vidi more.

„A kad bi mogli birati, mi bi gospodaru, najradije u Ulcinj”.

„Ajte onda, moji Pobori u Ulcinj, dabogda se tamo svi poturčili”.

Jedan dio bratstva Kapisoda ostane na Cetinje i dobiju zemlju i kuće na Grudu a ostali Pobori se nastane u Ulcinjskom naselju Meteriz. U Ulcinju su nastanjeni predstavnici skoro svih Poborskih bratstava, a bratstva Bevenja i Čarmak su tom prilikom kompletna iseljena iz Pobora.

Naravno da su svu slavu autohtonog Poborskog naroda pokušali da preuzmu susjedni Slovenski narodi ili kasniji okupatori, ali to im nije prvi put.

Tako su se pojavljivali i pojavljuju razni ustanici iz susjednih plemena koji su po vlastitom priznanju puno pomogli Pobore pa su se čak pojavila i dva ustanika koji su, po tvrdjenju njihovih potomaka, ubili komandanta utvrdjenja.

No, bilo kako bilo, i ovdje je umjesna Poborska izreka:

„ Pobjeda ima stotinu očeva a poraz je obično siroče!”